sedamnaesti ツ

Dobro došli na moj blog. ツ

06.03.2017.

:)

I tako lutaš po mislima tražeći mjesta gdje si nekad bio sretan.Nađeš ih i konačno nabaciš blagi osmijeh kojeg dugo nije bilo.Ali što se više prisjećaš, grlo se sve više počinje stezati, polahko nestaje daha i onaj osmijeh koji je na čas bio tu, više ga nema.Kao da se pretvorio u suze koje lagano počinju padati niz tvoje lice.Brišeš ih i pokušavaš da zaboraviš,al ne ide.Pokušavaš da zaokupiš misli nečim drugim, nekad ti uspije, a nekad baš i ne.Duboko u sebi se nadaš da ćeš to zauvijek zaboraviti, ali uvijek će biti neka sitnica da te podsjeti na to.Na tebi je samo da li ćeš je se sjećati uzdignute ili pognute glave.Tvoj je izbor.

05.03.2017.

:)

Neki ljudi su kao neosvojive tvrđave.Treba trud,vrijeme i strpljenje da bi mogli doprijeti do njih.Imaju zid ispred sebe kojeg samo uporni mogu srušiti.Ali isplati se i vrijeme i strpljenje kada vidite kakvo ste blago dobili,vrijednije od svega na svijetu.I sve što tada treba da uradite jeste, da sagradite zajedno novi zid,uživate u zajedničkoj sreći i ne dopustite nikome da sruši za ono što se dugo borili.

29.01.2017.

🔒

I tako dan za danom prolazi,a on mi sve više nedostaje.Fali mi.Nekad i previše.Nekad se izborim s tim,a nekad baš i ne.Bojim se da ga ne izgubim,iako ga zapravo nemam.Čeznem za njegovim zagrljajem dosta puta,pogotovo u dugim noćima,jer mi je samo on tad u mislima.Ponekad se pitam da li on ikada pomisli na mene kao ja na njega.Da li mu srce imalo zaigra na spomen moga imena.Vjerovatno da ne.Ali se ipak potajno nadam tome.Nadam se da ću nekad ja biti razlog njegove sreće,kao što je on moje..

29.01.2017.

I opet ova tmurna i hladna jutra.Tijelo se nekako i može ugrijati,ali kako srce?U njemu su samo zime i oluje.Ne bi me čudilo kad bi se i zaledilo.Al za sve postoji lijek,samo treba vremena.Vremena kojeg nam pomalo nestaje.Potajno se nadamo da će doći neko ko će otopiti sav taj led sa našeg srca.Možda već i postoji neko.Neko ko bi to sve mogao uraditi,vratiti toplinu i žar našem srcu.Ali ostaje pitanje samo da li će htjeti i kada. 😳

25.01.2017.

🔒

Slučajno smo se sreli poslije toliko vremena.Kroz priču dogovorili smo se za ponovni susret.I počeli smo se viđati.Ko bi rekao da će mi taj isti osmijeh opet uljepšavati dane.Izgleda da je duboko urezan u moje sjećanje,tako da ga je prosto ne moguće zaboraviti.Ali neka ga tu.Kada sam nesretna,samo se sjetim njega i odjednom kao da sve postane lakše, podnošljivije.Ponekad se pitam da li je ovo stvarnost.Do prije nekoliko dana nisam imala volje ni snage za bilo šta.Jednostavno moj život kao da nije imao smisao. Nevjerovatno je kako samo jedna osoba može uticati na to i napraviti toliku promjenu u našem životu.Kao da ga promijeni iz korijena.Ali život kao život je pun iznenađenja.Danas,sutra se može sve preokrenut.Zato se trebamo potruditi za ono što nas čini sretnim.

19.01.2017.

Taj dan je bio poseban.Sjedeći s društvom ugledala sam njega.Bio je tako simpatičan.Ono što je moju pažnju privuklo je bio njegov neodoljiv osmijeh.Da,stvarno je bio neodoljiv.Ali bi kratko trajao.To mu je bila jedina mana.Vjerovatno zbog toga što sam željela da se stalno smije.Ali to je nemoguće.Od tog dana nebi prošla ni jedna noć,a da ne pomislim na njeg.Kad nešto zapne za oko,teško je da se ne pomisli na to.I tako jedan dan hodajući gradom,srela sam ga ponovo.Slučajno smo se zakačili ramenima.Krenuvši da se izvinem on je se okrenuo i nasmijao se.Izgubila sam se.Kao i obično kad ga ugledam.Krenula sam ništa ne govoreći,pitao me je da li sam uredu.Rekla sam da jesam i nastavila sam da hodam.Sva uzbuđena,sretna.Naravno razmišljajući šta sam sve mogla reći dok sam šutila.Tako hodajući sam se okrenula i pogledala preko ramena,još je stajao,a ja sam nastavila dalje.To je bio naš prvi susret.Ako se to može tako nazvati.Od tad je prošlo dosta vremena,dugo ga nisam vidjela.Ali se nadam da hoću,nekad u skorije vrijeme.. ☺

14.01.2017.

Iako ne dobiješ svaku bitku,važan je osjećaj da si se borio,pa makar u toj borbi bio povrijeđen,znaš bar zbog čega imaš ožiljak. :)

12.01.2017.

:)

Sve krene od onog trenutka kad vam se pogledi sretnu.Tad počinjete sanjati te oči.Među ljudima tražiti onaj neprocjenjivi pogled.Pogled od kojeg vam srce zaigra,zbog kojeg osjećate leptiriće u stomaku.Jedva čekate novi dan u nadi da će te ih opet vidjeti.Jednostavno vas nešto veže za njih,neka jaka veza.Toliko jaka da vam navuče osmijeh svaki puta kad u njih pogledate.I sve što tada u to vrijeme želite jeste da taj neko osjeća isto ono što i vi sami osjećate.A to je neprocjenjivu sreću. :)

11.01.2017.

Ponekad se damo u razmišljanje.Gledamo u čemu smo to pogriješili,šta smo uradili pa nam se tako vraća.Preispitujemo svoje odluke.Ali kad dobro razmislimo,shvatimo da nismo mi ti koji su pogriješili.Jednostavno ljudi ne podnose kad je neko sretan.Gledaju kako će upropastiti ono za što se neko toliko borio.Nisu sretni,pa ne dopuštaju ni drugima da to budu.Možda su i oni bili dobri,ali promijeni se čovjek od silnih laži i obećanja.

11.01.2017.

Sve što trebamo je jedan iskren zagrljaj. :)

Ponekad u životu sve što nam fali jeste onaj zagrljaj u kojem se osjećamo sigurno.Zagrljaj u kojem zaboravimo na sve probleme,izgubimo pojam o vremenu.To je trenutak u kojem ćutimo i grlimo najjače.


Stariji postovi

sedamnaesti ツ

Can you turn on the light,
please?